Tako, posle dugih priprema dođe i veliki dan.

Konsultacija, pregled, operacija, i već sledećeg jutra pacijentkinja je spremna, seda u auto i kreće u novi život. U stvari, isti, samo malo bolji.

Od njih,iz njihovog novog života dobijam divne poruke, mesecima, godinama posle operacija. Pričaju mi o svojim promenama. Kako su primećene, kako u tome uživaju. Kako im je poraslo samopouzdanje, kako su se uspravile, ispravile. Kako su široke košulje zamenile uskim i kratkim majicama, promenile ceo garderober. Kako hodaju ulicom, noseći grudi kao odlikovanja. Kako ponovo, posle dve trudnoće mogu da odu na plažu i, bez stida od istegnutog stomaka i strija, obuku bikini. Kako po prvi put nose kratku kosu, bez potrebe da pokrivaju uši zbog kojih su ih zadirkivali. Kako su pantalone veličine XXL zamenile veličinom M. Kako su uklonile tetovažu koja ih je podsećala na bivšeg momka i smetala da upoznaju drugog. Kako je ožiljak zbog kojeg su patile učinjen skoro nevidljivim i kako opet nose kratke majice. Kako posle mnogo godina oblače košulju sa dekolteom, pokazujući da rekonstruisana dojka izgleda kao prava. Kako se samo zagonetno osmehuju kad ih na godišnjici mature pitaju za tajnu mladalačkog izgleda. Kako mogu sve. Kako je život divan. Kako ga treba živeti, ništa ne propustiti.

Mnogo je takvih priča i sve ih je lepo čuti, slušati ih u nastavcima, na kontrolama, na slučajnim susretima, u porukama i pismima, gledati fotografije poslate sa letovanja, iz nekih dalekih zemalja, sa prijateljima, sa osmesima.Neke vrlo rado i sa novinarima pričaju o tome kako im je danas, a kako je bilo pre. Nema više ni stida, ni izvinjavanja, niti pravdanja.

I to je ono što ovaj posao čini posebnim i meni najboljim. Ovo o čemu sam pisao novac ne može kupiti.

A šta sam ja od njih naučio… pisaću za neki dan.